“Smatra se da je sloboda govora neophodna za postojanje demokratske vlasti. U zemljama u kojima ne postoji sloboda govora, ljudi se boje reći ono što misle. U tom slučaju vlast i nadređeni ne znaju što oni misle. Ako nadređeni ne znaju što podređeni žele, ne mogu ostvariti njihove potrebe. Kad nema slobode govora, vlast i nadređeni ne brinu se o onomu što podređeni žele i trebaju. Neki smatraju da je to razlog zašto neke vlasti ne dozvoljavaju slobodu govora – ne žele snositi posljedice preuzimanja odgovornosti ili se boje pokretanja revolucije do koje bi došlo kad bi svi mogli znati što se sve događa u društvu.” Ovo je najjednostavnija definicija slobode govora i izražavanja. U našoj državi se ista pokušava ugroziti, ušutkati, zaustaviti, spriječiti, kazniti, prisilno i pod prijetnjama onemogućiti ali samo za građane Federacije, i to za one pojedince koji imaju najviše da kažu.
Ko se to još boji istine? Ko to još uvijek pokušava zavezati povezom usta onima koji trebaju da govore, kako bi se iscijelile i njihove pojedinačne rane ali i kolektivne rane i griža savjesti…
Govorom čujemo, govorom shvatamo, govorom se podsjećamo, govorom priznajemo, govorom praštamo… Bez te slobode, kako da bude razumjevanja, kako da bude suživota, ako se istina i dalje kažnjava? To je sramotno.
Podsjećamo javnost.
Udruženje žrtava i svjedoka genocida pismom je upozorilo glavnog tužioaca Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) Sergea Brammertza da policija i tužilaštvo Republike Srpske vrše progon žrtava, svjedoka i povratnika u ovome entitetu. U pismu se navodi da “ratni zločinci uživaju zaštitu i podršku zvaničnih politika, dok su napadi na žrtve, posebno povratnike i one koji brane istinu i pravdu, dosegli svoj vrhunac“.
Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, prije nekoliko dana je na svom profilu na društvenoj mreži X objavio da je pozvan u Policijsku upravu Zvornik, kako bi bio saslušan zbog krivičnog djela “ugrožavanje sigurnosti”. Bivši logoraš Ramiz Salkić, zastupnik u Narodnoj skupštini RS-a, objavio je da je pozvan u Policijsku stanicu u Srebrenici zbog saslušanja, jer je protiv njega podnesena krivična prijava za širenje vjerske i nacionalne mržnje. Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, za Detektor kaže da su prijave podnijete protiv velikog broja povratnika u Republiku Srpsku, ali i protiv svakog građanina koji je javno pozivao na procesuiranje ratnih zločina, kao i procesuiranje negatora genocida i drugih ratnih zločina. U toku je i sudski postupak protiv Munire Subašić iz udruženja Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa“, koju je zbog vrijeđanja na nacionalnoj i vjerskoj osnovi tužio Mladen Grujičić, načelnik opštine Srebrenica.
U pismu Udruženja žrtava i svjedoka genocida se traži od Brammertza da poduzme sve što je u njegovoj moći “da se obavijesti svjetska zajednica i da se zaustavi najsramnija epizoda koja pogađa savremeni svijet – da zločinci i negatori progone one koji se bore i govore istinu”.
“Primjer BiH može biti svjetska prekretnica da se zločincima ne dozvoli progon onih koji se bore i rade u interesu pravde“, stoji u pismu Udruženja.
U izvještaju, koji je glavni tužilac Mehanizma podnio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, navodi se da se više od 400 osoba – koje su osumnjičene ili optužene za ratne zločine – nalazi van BiH, prvenstveno u Srbiji ili Hrvatskoj, i koje je potrebno izručiti našoj zemlji.
“Smatramo da je na osnovu izvještaja, koji je podnio glavni tužilac, njihova obaveza da djeluju, jer već zadnjih nekoliko godina svi oni koji na bilo koji način ukažu na ponašanje ili skrivanje počinilaca ratnih zločina, ili negaciju ratnih zločina, budu izloženi određenom pravosudnom progonu. To se, prije svega, odnosi na pokušaj zastrašivanja povratnika, pa i građana BiH, od strane elite iz entiteta RS, koji očito imaju punu kontrolu nad policijom i tužilaštvom“, navodi Tahirović i dodaje da za to vrijeme nijedno ubistvo povratnika u ovome entitetu nije riješeno.
Po definiciji; Slobodu govora ograničavamo kada je ono šte želimo izreći ili ono što smo izrekli štetno za društvo. Ograničavamo slobodu govora samo kad postoji šansa da će nešto izrečeno nanijeti značajnu i/ili dugotrajnu štetu društvu. Uzima se u obzir i motiv pojedinca kojem se ograničava sloboda govora (poziva li neka osoba na mržnju, diskriminaciju, nemire itd. i ako to čini – zašto).
Ko ovdje kome čini štetu i zašto, govorenjem istine? Koji je motiv onog koji pokušava ograničiti slobodu govora? Koliko je uistinu istina štetna i za koga?
Amina Alihodžić
Naprijed!