Dejtonski sporazum – 30 godina
Dugi period od 30 godina, proteklih od sklapanja i potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, do danas, nalaže nam potrebu da se napravi kratak osvrt na najznačajnije okolnosti koje su u tom, sada već dugom periodu, pratile implementaciju ovoga mirovnog aranžmana.
Dejtonski sporazum je donio željeni mir i to je, po svemu sudeći, ostao i njegov najveći uspjeh. Ovim sporazumom su, po njegovom potpisivanju i stupanju na snagu, ključni politički akteri na svim sukobljenim stranama u BiH bili podjednako zadovoljni, ali i nezadovoljni. No, svi su isto tako gajili nade da će ovaj mirovni aranžman poslužiti kao dobra osnova za ostvarivanje političkih agendi i ciljeva koji nisu bili dostignuti do zaključenja mira. Politički ciljevi su u velikoj mjeri bili suprotstavljeni, pa je opravdano postojala i sumnja da BiH može kroz brz i efikasan reformski proces evoluirati u funkcionalnu demokratsku državu.
Reformski kurs je imao snažan zamah u prvoj deceniji implementacije sporazuma i u tom periodu je bila prepoznatljiva tendencija da BiH, na dejtonskim osnovama, evoluira u funkcionalnu demokratsku državu. Uspostavljene su važne pravosudne, sigurnosne i druge državne institucije i jedinstvene Oružane snage. U tom periodu su i geopolitičke okolnosti išle na ruku reformskom kursu. Međutim, promjenom geopolitičkih okolnosti, jačanjem destruktivnih političkih snaga u entitetu RS i drugih političkih snaga unutar BiH, koje su neodgovornim i destruktivnim politikama sprečavale dalju izgradnju države, za račun svojih političkih mentora iz susjedstva, implementacija sporazuma je zapala u jedan dugi period statusa „quo“. Separatistička politika je svakim danom sve jasnije objelodanjivala svoje krajnje namjere koje nisu išle u korist izgradnji funkcionalne države. Naprotiv, ničim nisu skrivane namjere da se kroz disoluciju proizvede jedna nova geopolitička realnost na teritoriju međunarodno priznatog državnog subjekta.
Ispunjenje unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih ciljeva, koji su utvrđeni kroz mukotrpne političke procese unutar institucija BiH, postajalo je sve manje izgledno. Stoga su ti ciljevi, do danas, ostali samo pusti snovi, a to se posebno odnosi na evroatlantske perspektive BiH.
Danas, 30 godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, BiH se suočava s najtežom političkom krizom. Njeni uzroci i inicijatori su dobro poznati i uprkos tome što su od strane najrelevantnijih međunarodnih faktora Dodik i njegovi najbliži saradnici jasno i nedvosmisleno označeni krivcima za ovakvo stanje, još uvijek se ne nazire adekvatan način izlaska iz ove krize.
Unatoč svemu, BiH, na svojim Dejtonskim osnovama, mora pronaći put koji će njene građane i kolektivitete odvesti u sretniju i prosperitetniju budućnost. Jedino što se u ovom geopolitičkom i historijskom trenutku nameće kao racionalan izbor jeste povratak BiH na evroatlantski kurs. Ključno je donošenje neophodnih reformskih zakona i ispunjavanje drugih kriterija koji će nam omogućiti pristup izdašnim evropskim fondovima ali, i ono važnije, uspostavi slobodnog i pravednijeg društva sa jasnim ustavno-pravnim okvirom funkcionalne države.
Ovo će biti moguće samo ako BiH konačno uspostavi vlast spremnu da, bez rezerve i kalkulacija koje idu u korist susjednim nam državama Srbiji i Hrvatskoj, a na štetu BiH, u skladu sa ustavom i zakonima BiH, u optimalnom vremenskom okviru i efikasno ispunjava sve obaveze na svom evroatlantskom putu. Pritom, takva vlast mora imati politički kapacitet i sposobnost da, kroz konstruktivan politički dijalog, rješava najsloženija unutarnjopolitička pitanja i snažno doprinosi izgradnji funkcionalne demokratske države, na zadovoljstvo svih njenih kolektiviteta i građana.
Dakle, na kraju ovoga kratkog osvrta nužno je konstatovati da BiH, na Dejtonskim osnovama, mora izgraditi politički kapacitet i sposobnosti da, kroz konstruktivan unutarnji politički dijalog, bez nepotrebnog oslanjanja na međunarodni faktor, izuzev kada je to nužnost, krene u izgradnju funkcionalnog sistema. Sistema koji će osigurati ispunjenje utvrđenih unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih ciljeva, a to su, prije svega:
- Izgradnja i jačanje institucija države;
- Obnova društvenih vrijednosti koje vraćaju vjeru u solidarnost, toleranciju i suživot pun razumijevanja;
- Nacionalna identifikacija sa državom kao minimum zajedničkog bh. društva,
- Ispunjavanje uvjeta za članstvo u EU i NATO, kao dva najvažnija vanjskopolitička cilja.
Navedeno bi, u općem smislu, bio i trijumf Dejtonskog sporazuma, a samo takav epilog mu može taj trijumf priuštiti. Ujedno bi bio i trijumf kolektiviteta i građana u BiH, ali i političkih elita koje bi se, tek tada, mogle pohvaliti konkretnim dostignućima koja idu u korist bosanskohercegovačkom čovjeku
NAPRIJED!