Zgrožen srpskim bolesnim hegemonizmom, koji u užegloj baruštini mržnje kancerogeno razara krvave ostatke savjesti svekolikog posrnulog srpstva…
Zgrožen gledam četničke orgije koje, sa neljudima kao što je i sam, predvodi Aleksandar Vučić – farizej biblijskih razmjera. Pjeva on, i zabavljeni četnici: „Turkinja se pred džamijom klela da je samo Srbina voljela…“ Kakva niskost, kakav primitivizam, kakav šef države ljudi koji se jutrom bude u užeglim posteljama demona?
U ovoj zgroženosti pronađoh, u dvadesetogodišnjim magazama sjećanja, sličnu sjedeljku u Šumadiji. U užem krugu su, sa suprugama, moj kolega i tada prijatelj Bora Milošević i njegov mlađi brat Slobodan…
Pijanka tone duboko u noć, moja mlada drugarica divno svira harmoniku i još divnije pjeva. U jednom momentu će Sloba, gledajući u moje fojničko lice, poručiti – goru od Vučićeve pjesmu: „Turkinja se…“
Moja vrla drugarica odsvira refren i zapjeva: „Srpkinja se pred crkvom klela da je samo Turčina voljela…“
Bio sam i tada zgrožen da postoje pjesme koje ubijaju ljubav – ali i gord i zahvalan drugarici, ne sluteći da će naručilac pjesme samo nekoliko godina kasnije pokrenuti svoj srpski, u rasističkim oblandama osvete… prokleti narod da će ga povesti u morbidno, genocidno klanje zemlje Bosne, Hrvatske, Kosova…
Ni slutio nisam da je ljudsko zlo toliko zmijski pritajeno i razorno, da ga ljudi farizejski prekrivaju, čekajući priliku za val vampira. Ni slutio nisam da ću biti pozvan, da ću doći u Haški sud, položiti zakletvu i kazati nekadašnjem naručiocu pjesme da on – S. M. – nije Srbin, da je toliko Srbin koliko je Musolini bio Italijan. Da će završiti kao Musolini. A da ćemo mi, sa našim komšijama, izbistriti krvavu Drinu i uspostaviti dobrosusjedske odnose sa novom, katarzičnom Srbijom – kao što su danas civilizirani Francuzi i Nijemci.
Prolaze godine, a u Beogradu se rađaju novi Musoliniji koji ne kriju svoje vampirske namjere – i kroz četničke pjesme…
Ovaj čudesni svijet, kroz naslage diplomatskih godina, gledam kroz planetarne dalekozore – ne samo materijalne, već i duhovne. Da sve što nema moralne vrijednosti mora pasti. Da sve što demon donese, uraganski i odnese – bez obzira koliku silu demoni imali…
Jah, šta ćeš… što bi rekao rahmetli Josip Pejaković.
NAPRIJED! BiH
Edhem Pašić, dugogodišnji diplomata Bosne i Hercegovine.