Samo jedna drevna zemlja, na brdovitom i vjetrovitom Balkanu, zemlja koja vijekovima čuva u svojim velikim njedrima sve ljepote različitosti, može podariti ljudsko dobro koje iznese i ostavi zdravi momak sa gorde Romanije – Halid Bešlić. Samo nekolicina među ljudima dosegne nivo prefinjenog, izvornog čovjekoljublja. Planetarni ispraćaj Halida je rijedak fenomen, ala Tito, koji jača i armira naše poljuljane mostove zajedništva, opominje i gromoglasno poručuje da su, u zamahu istorije i vremena, bosanski multikulturalni temelji, bez obzira koliko elementarne nepogode ljudskog zla pokazivale svoje crno, apokaliptičko, zvjersko lice – da ti temelji zemlje Bosne ostaju sve jači.
Halid je unio u svaki pedalj ove, brutalnim nasiljem podijeljene zemlje, svoju čistu bosansku dušu koja opominje da je ljudsko dobro iznad ponora svakog zla. Njegov lik i djelo pokazuju koliko je Bosna istorijska moralna činjenica. On će ostati upamćen i nezaboravljen ambasador humanosti. Malo je ko dizao glave poniženim, čelično braneći ljudsko dostojanstvo kao on. Sva je Bosna Halid, svako ko poštuje i voli Bosnu, voli i Halida – kako reče u svojoj državničkoj poruci veliki Mesić.
Posebno je vrijedna i poruka gospođe Grabar-Kitarović. Poručila je da je rasla uz njegove balade ljubavi i ljudske čestitosti. Eto, bivša predsjednice, takva je većina bosanskih ljudi svih nazora. Nisu, kako si nekada govorila putujući svijetom, „da je Bosna puna muslimanskih terorista“.
Halid je zračio dostojanstvom, pokazujući zorno da su čast i dostojanstvo nepovredivi. On se rukovao sa svijetom, uvijek otvorene ruke. Časno je živio i obnavljao naše zajedništvo. Nikada ga niko nije mogao kupiti da, u ime bilo koje kleronacionalne stranke, poziva u „jednonacionalne“ ankere.
Zato je naše pozorište, unutra i vani, bilo puno. Plakali su ljudi velikih srca, pokazujući ljudskost. Zato vrijeme u Banjoj Luci su urnisala dva antibosanca – kako dokrajčiti vulgarnu, rasističku podjelu Bosne. Neće moći… poručuje vam i svaka Halidova pjesma – himna Bosne!
Na dirljivom oproštaju bilo je puno tužnih i gordih poruka. Meni će ostati najdirljivija poruka koja kosmos trese – poruka njegove, anđeoskog lica unuke. Iza unuke gordo je stajao gradonačelnik našeg glavnog grada (svaka čast na gesti) i u svojoj poruci planetarne bosanske mjere poručio da je ovo Jerusalim Evrope, koji spaja ljude, njihova uvjerenja i svjetonazore, i da je rijeka Bosna uvijek bila i ostala rijeka zajedničke riječi.
Sarajevo i Halid u Sarajevu imaju mnogo toga važnog podariti ovom, sve poremećenijem svijetu. Sarajevo gordo i ponosno! Ah, koliko je među našom nevinom, brutalno ubijenom djecom – njih preko hiljadu i šesto – koliko je među njima bilo malih Halida Bešlića? Zato izvucimo pouku da to više nikada ne dozvolimo.
Halid je volio sve ljude, a djecu posebno. Davno je bilo, bio sam sa porodicom i dragim prijateljima na večeri u Klubu pisaca. U prepunom restoranu pjevao je kršan mladić sa Romanije, zanosnog stasa i prelijepog glasa – Halid Bešlić. Odjednom se, kao rosno bosansko milje, biserno prosu duetska pjesma – Halidov čarobni glas pratio je, poput stidljivog slavuja, dječiji glas. Gosti su ozareno prihvatili pjesmu Halida i dječaka, restoran je pjevao. A taj dječak je ostavio večeru i roditelje, i zanosno, opčinjen, ispred benda gledao u Halida. Halid nije odolio dječakovoj radoznaloj i smjeloj zadivljenosti, pozvao ga je (a nisu se znali), zagrlio ga i zapjevali su zajedno. Taj radoznali plavi dječak bio je moj sin.
Zato, na kraju, uz uznos velikog rahmeta našem Halidu, čuvajmo njegove unuke i svu našu dragu djecu – ovdje i u svijetu!
Edhem Pašić
Fojnica, oktobar.2025