U svojoj video-sekvenci, koju je snimio na nekropoli stećaka Radimlja kod Stoca, Nikola Selaković je malo ispreskakao lekcije iz historije.
Kada su Rimljani prije više od 2000 godina došli na ove prostore, zatekli su Ilire. Pošto su na istim prostorima vladali više vjekova, došlo je do stapanja Ilira i Rimljana.
Te romanizirane Ilire Rimljani su nazivali Volahis (Vlasima). Prema tome, Vlasi su bili ovdje znatno prije dolaska Slavena, a pogotovo prije pravoslavlja.
Iliri, odnosno Vlasi, povlačili su se u brdovita i planinska područja (sklanjajući se od Rimljana, op. N. B.).
Usljed prirode tla, nisu se mogli baviti poljoprivredom, nego isključivo stočarstvom.
Tako su Vlasi nastanjivali prostore na kojima su Rimljani zatekli Ilire (Dalmacija, Bosna, Crna Gora, Albanija, dijelovi Srbije).
Vlasi su iz paganstva – zavisno od toga jesu li misionari stizali iz Rima ili Carigrada – prelazili na katoličku ili pravoslavnu verziju kršćanstva.
U doba Osmanlija, konkretno u XVI vijeku, isti koriste prostor Bosne za upade u Dalmaciju, Liku i Slavoniju.
Kada bi prostor bio osvojen, biva ispražnjen jer stanovništvo bježi pred osvajačem.
Osmanlije tada strateški na te puste prostore naseljavaju nomadsko stanovništvo (planinske stočare) s prostora Sandžaka i centralnog Balkana.
Taj proces tom stanovništvu nije teško padao, jer su u svojim nomadskim aktivnostima često putovali i mijenjali obitavalište.
To što su bili pravoslavne vjere ne znači da su bili Srbi, nego Vlasi pravoslavci – kako ih je i Osmansko carstvo tretiralo.
U Osmanskom carstvu stanovništvo je bilo podijeljeno po religijama: muslimani i zimije (štićenici), u koje su spadali kršćani i Jevreji.
Stotinama godina Osmansko carstvo funkcionisalo je na taj način, a svo stanovništvo Bosne, po mjestu odakle su poticali, nazivano je Bošnjacima.
To potvrđuje Ilija Garašanin u svom djelu Načertanije (1844), gdje između ostalog navodi:
“Bošnjake pravoslavne vere, Bošnjake rimokatoličkog ispovedanja i Bošnjake muhamedance.”
Upravo u XIX vijeku Srbija, kroz svoju velikosrpsku politiku, a preko klera, utiče na pravoslavne Bošnjake širom Bosne da promijene svoj bošnjački identitet u srpski.
To je bio dio velikosrpskog projekta, čiji je kulturni ideolog bio Vuk Stefanović Karadžić (Srbi svi i svuda), a politički ideolog Ilija Garašanin (Načertanije).
Njihov cilj bio je teritorijalno proširenje na Srijem, Banat, Bačku, Bosnu, Crnu Goru i Makedoniju.
Dakle, da zaključimo: u doba Vlaha na Radimlji kod Stoca, koji su spomenuti u video-obraćanju, srpstva na ovim prostorima nije ni bilo.
Radimlja i istina o stećcima
U doba kada su na Radimlji kod Stoca podizani stećci, srpstva na ovim prostorima nije ni bilo.
Tu su živjeli Vlasi – potomci romaniziranih Ilira, pripadnici Crkve bosanske i ranih hrišćanskih zajednica.
Njihova duhovnost, simbolika i umjetnost urezani su u kamen kao bosanski kulturni izraz, a ne kao etnički spomenik bilo kojem kasnije formiranom narodu.
Dakle, pouka je jednostavna:
Stećci Radimlje nisu ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački – oni su bosanski.
Oni su tihi svjedoci jedne autohtone civilizacije koja je postojala prije nego što su nastale današnje nacije.
Svako prisvajanje tog naslijeđa – bilo iz Beograda, Zagreba ili bilo koje druge političke adrese – nije znak brige za historiju, nego njenog nepoznavanja.
autor: Nermin Bise