Gospodin Alden Pervan docent je internacionalnog i evropskog ustavnog
prava u Enšedeu, u Nizozemskoj, gdje je i izgradio svoju profesionalnu
karijeru. Čast nam je razgovarati sa gospodinom Pervanom i evo, prije
svega, jedan srdačan pozdrav iz Bosne i Hercegovine!
Hvala vam. Srdačan pozdrav i vama. Ja sam inače rođen u Sarajevu a
odrastao sam u Nizozemskoj.
Kad je u pitanju struka, kako bi kao pravni ekpert ukratko ocijenili,
odnosno uporedili ustavno funkcionisanje jedne napredne zapadne
zemlje, kao što je Nizozemska, i BiH?
Hvala vam na pitanju. Mislim da je to baš srž svega onog što se sad i
dešava. Nizozemska je naravno država koja je kroz historiju donijela svoj
ustav na jedan demokratski način i to je bila volja nizozemskog naroda.
Ustav BiH koji imamo danas je rezultat pregovora u Dejtonu i direktna
posljedica Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali i njegov dio.
Naravno, to je bio jedan kompromis u tom momentu i ustav koji je bio
realan u uslovima kada se donosio. Međutim, to nema nikakve veze sa
nekim ustavom koji je donesen u nekom demokratskom parlamentu,
kroz volju naroda i narodnih zastupnika.
Znači, to je velika razlika i to se vidi u samom ustavu BiH kad ga poredite
sa ustavom jedne Nizozemske.
Da, to je bilo u ono doba dobro rješenje za BiH i u stvari jedino rješenje
da se zaustavi rat. Međutim, s godinama su se gomilali problemi.
Danas nam se kao jedan od uslova za pristupanje EU nameće
komplikovano pravno usklađivanje sa evropskom pravnom stečevinom.
Da li je u stvari riječ o jednom skoro pa nemogućem zahvatu?
Koliko naš ustav slijedi napredna evropska demokratska načela i može li
se ova regulativa prilagoditi bez određenih ustavnih izmjena?
Pa ja mislim da ne može, da je nemoguće s ustavom kakav jeste ući u EU
kao članica. Mislim da su mnogi bh. eksperti kao i evropski stručnjaci isto
to naglasili. Jednostavno nije moguće na ovaj način, sa etničkom
podjelom u samom ustavu i diskriminacijom koju naš ustav posjeduje ući
u potpuno demokratsko društvo, gdje je fokus u prvom redu na
građanstvu, na građanima kao pojedincima a ne na etničkim grupama ili
konstitutivnim narodima, koje mi poznajemo u našem ustavu sa svim
ostalim diskriminatornim elementima koje donose sa sobom.
Znači, moje i mišljenje mnogih drugih je da sa ovakvim ustavom nije
moguće ući u EU i da ćemo morati poraditi na tome prije nego što
uopšte dođemo u neku realnu poziciju da nekada postanemo članica.
Predpostavljam da pratite dešavanja u BiH koja su u zadnje vrijeme
prilično turbulentna. Na stolu su zahtjevi za promjenu ustava, za ono što
se vezuje oko izbornog procesa.
Gdje bi bila tačka na kojoj bi bilo
najjednostavnije da se mijenjaju stvari? Na koji način bi se to moglo
najlakše odraditi?
Pa mi imamo već nekoliko presuda Suda za ljudska prava koji je mnogo
toga rekao o našem ustavu i diskriminaciji koja je u njega ugrađena a koji
je, opet kažem, bio posljedica pregovora u Dejtonu, i u tom momentu je
to bila realna situacija.
Međutim, ako želimo napredovati mi moramo provesti odluke
Evropskog suda za ljudska prava, a Evropska konvencija o ljudskim
pravima je kao takva direktno primjenjiva u BiH i ima prioritet nad bilo
kojim domicilnim zakonom koji je u kontradikciji sa tom evropskom
konvencijom. Znači, po meni tu leži rješenje, da se ozbiljno pristupi tome
i da se insistira na provođenju presuda iz Strazbura.
To je jako jednostavno.
Kad je riječ o dijaspori, vi ste u Nizozemskoj a gravitirate i prema
Njemačkoj. U tom dijelu Evrope naša dijaspora je prilično brojna.
Je li ta populacija organizovana na način da podupire vaš što kvalitetniji
boravak i život, da potpomaže što bolju radnu, socijalnu, pa i političku
adaptaciju naših ljudi?
Mi smo ovdje kao Bosanci i Hercegovci u državama EU jednostavno
građani tih država i oni nas gledaju kroz to građanstvo. Niko nas ne gleda
kao Bosance i Hercegovce u nacionalnom smislu. Mi nemamo nikakvih
problema sa bilo kojom vrstom integracije. Ono što je važno da se
naglasi je da smo mi ipak kao Bosanci i Hercegovci evropski narod i nama
nije problem da se integrišemo u bilo koju evropsku državu jer dijelimo
mnoge norme i vrijednosti sa drugim evropskim narodima. To nam zaista
pomaže i ja vidim koliko brzo uspijevamo da se integrišemo u neko novo
društvo. Mislim da smo se tu dokazali.
Kao bh. dijaspora, mada ja izbjegavam “dijasporu” i volim koristiti neke
druge termine kao “iseljeništvo”, ili građani BiH koji se trenutno nalaze
izvan države…mi smo i međusobno poprilično dobro organizovani, i po
državama, ali i na relaciji npr. Njemačke-Nizozemske-Švedske.
Imamo neke mreže koje nas povezuju i radimo na mnogim inicijativama
kad dođe do nekih momenata gdje nas država BiH treba.
Imamo svoje organizacije ovdje u ovim državama koje rade na mnogim
pitanjima – i prema Evropskom parlamentu, i prema drugim evropskim
institucijama, a i međusobno održavamo kontakte.
Naravno da su socijalne mreže to sve malo pojednostavile u zadnjih
nekoliko godina i lakše nam je doći do kvalitetnih ljudi, eksperata, i
povezati se. Mislim da dobro idu ti procesi.
Ono što tu često fali je direktna potpora iz same države BiH, kroz
institucije. To sve postoji, i to ide po meni u nekom pozitivnijem smjeru
nego što je bilo u prethodnom periodu, ali bi se to moglo malo
eksplicitnije posložiti. Kako? Pa moglo bi se ipak razmisliti o nekom
ministarstvu dijaspore. Ako je to nemoguće u ovom momentu tražiti na
državnom nivou, da se to spusti na neki entitetski, federalni nivo, ili na
neku vrstu organa za dijasporu u kojem bi dijaspora direktno učestvovala
u svim temama vezanim za BiH. Ja mislim da ljudi koji su već 30 godina
izvan države, a koji žive u EU, itekako mogu pomoći da se pokuca na
vrata EU, ili da se s ove strane vrata otvore kada BiH konkretno pokuca
na ta vrata.
Dakle, treba nas u pozitivnom smislu te riječi “iskoristiti”.
Postoje li još neki bitni problemi u odnosima sa BiH?
Jedan bitan problem se uvijek javlja kada se dođe do izbora, bili to
lokalni ili državni izbori. Sistem glasanja je još uvijek jako kompleksan.
To smo vidjeli na zadnjim državnim izborima kada smo kroz pokret Snaga
domovine pokrenuli hiljade ljudi da se registruju na vrijeme i da glasaju
za bilo koga. Vidjeli smo da taj sistem jako teško funkcioniše.
Ta digitalizacija je još uvijek na nekom nivou koji nama u dijaspori pravi
probleme pri registraciji – traži mnogo nekih dokumenata od nas i teško
je doći do neke finalne registracije, pogotovo za ljude koji nisu baš
“tehnološki podkovani”. To bi se moglo pojednostaviti da bi mi, kao
veliki dio bh. zajednice koji živi izvan države, mogli aktivnije iskoristiti sve
prilike.
Šta je tu rješenje? Digitalno je doba, može se premostiti ono što je bilo
nemoguće pa da se sve teritorijalno dobro organizuje i da se sam proces
registracije i glasanja pojednostavi.
Ja mislim da je to stvar komunikacije sa CIK-om, da se oni jednostavno
više fokusiraju na probleme koji su bili u prošlosti, i da rade na tome.
Ako je iskrena želja da se dijaspora više uključi u sve teme i prilike BiH?
Međutim, želim naglasiti da smo često dolazili do zaključka da se
ponekad, možda i svjesno, sprječava dijaspori da se odazove na izbore.
Dijaspora u tom smislu nije ničija i može glasati za bilo koga za koga želi.
Vi znate da je to, što se tiče BiH, uvijek malo osjetljiva tema. Glasači se
unaprijed usmjeravaju prema nekim strankama, a što se bh. dijaspore
tiče, ona je autonomna. Mislim da stoga pravi neke probleme, pa se ne
zna kako će sutra glasati, koje efekte tj. posljedice će imati na rezultate
samih izbora? Možemo se tu uporediti i sa nama susjednim državama,
Srbijom i Hrvatskom, gdje dijaspora ima veliki uticaj na izborne rezultate.
Vi ste mlad čovjek i vjerovatno najviše komunicirate sa mladim ljudima.
To su sad neke nove generacije koje su potpuno integrisane u zemlje EU.
Kakvo je raspoloženje među tim ljudima, koliko imaju izražen taj osjećaj,
tu privrženost prema domovini, i kolika im je uopše želja da nešto
poduzmu kako bi se stvari u BiH prominjenile na bolje?
Pa ja mislim da ta svijest još uvijek postoji. To vidim kroz rad u raznim
organizacijama u kojima sam prisutan kao član, u kojima sam aktivan.
Mnogi mladi ljudi koji su rođeni u ovim državama EU ipak pokazuju to
“bosanstvo” i privrženost BiH…da nešto pozitivno rade za nju. To su sve
školovani ljudi koji svoj bosanski identitet nikad nisu odbacili, ali vide ga
kao dio kompletnog identiteta njihove osobe, i to za njih nije nikakakv
konflikt – biti npr. Nizozemac i istovremeno ostati privržen BiH, ili biti
Nijemac i Bosanac istovremeno. Znači, tu nema nikakvih problema,
jedino što tim ljudima često fali je neka vrsta priznanja, o čemu smo
malo prije pričali. Neka vrsta priznanja države da smo tu, da smo dio te
cjelokupne bh. priče i da treba da budemo neka vrsta rješenja i pomoći
za sve ono što BiH trenutno treba. Znači – priznanje, to je najbitnije!
Hvala vam na razgovoru a pokret NAPRIJED! će nastojati, u skladu sa
svojom platformom pune afirmacije isaljeništva, poduzeti sve što je
moguće u političkom smislu da se problemi oko izbora, povezivanja i
kvalitetnog ulaska dijaspore u BiH riješe na najbolji način.
To je u stvari politička promocija koja jedina može biti svrsishodna.
Apsolutno se slažem s tim!
Još da dodam, kada sam pomenuo “priznanje”, mislio sam na
institucionalno priznanje. Da se jednostavno kroz institucije više pažnje
posveti ovom dijelu bh. zajednice koja se nalazi izvan države, a to je
možda i trećina cjelokupne bh. zajednice.