Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, Samit NATO-a u Ankari nije donio velike vijesti, jer nije bilo ni značajnijih političkih poruka koje bi ukazivale na to da će pitanje našeg članstva uskoro ponovo doći u fokus Saveza.
S druge strane, to ne znači da je Bosna i Hercegovina izgubila značaj, ali isto tako moramo shvatiti da se svijet oko nas promijenio mnogo brže nego što smo mi bili spremni mijenjati se zajedno s njim.
Danas NATO najveći dio svojih kapaciteta usmjerava na rat u Ukrajini, jačanje istočnog krila Saveza, sigurnost evropskog kontinenta te sve složenije odnose s Rusijom, Kinom i krizama na Bliskom istoku. U takvim okolnostima Zapadni Balkan više nije u središtu pažnje kao što je možda bio prije deset ili petnaest godina.
Trenutni status Bosne i Hercegovine, u kontekstu članstva u NATO savezu, treba posmatrati kao posljedicu promijenjenih međunarodnih okolnosti i same neuravnotežene politike naše države. Godinama svjedočimo tome da se pitanje članstva u NATO-u koristi kao sredstvo političkih obračuna, umjesto da bude tema ozbiljne državne strategije. Dok druge zemlje raspravljaju o tome kako unaprijediti svoju sigurnost, kod nas se još uvijek vodi rasprava treba li uopće razgovarati o sigurnosnoj budućnosti države.
NATO nikada nije zatvorio vrata Bosni i Hercegovini. Saradnja postoji, reformski procesi postoje, prisustvo NATO-a u Sarajevu postoji i komunikacija se nastavlja. Međutim, između partnerstva i punopravnog članstva danas postoji ozbiljan politički zastoj.
Za taj zastoj nije odgovoran samo NATO. Velika, ako ne i najveća odgovornost, na domaćim je političkim akterima koji ni nakon toliko godina nisu uspjeli postići minimum saglasnosti o jednom od najvažnijih vanjskopolitičkih i sigurnosnih pitanja države.
Istovremeno, ni sam NATO više nije savez koji funkcioniše u istim okolnostima kao prije dvije decenije. Vrijeme velikih talasa proširenja zamijenilo je vrijeme konsolidacije, ulaganja u vlastite odbrambene kapacitete i odgovora na nove globalne prijetnje. U takvom okruženju članstvo više nije politička želja, nego rezultat dugoročnog povjerenja, stabilnosti i jasnog strateškog opredjeljenja.
U ovim novim okolnostima moramo prihvatiti činjenicu da nas niko neće čekati i da naše članstvo za NATO nije jedno od vodećih pitanja. Tek onda kada budemo pokazali političku zrelost, možemo očekivati da se ponovo nađemo u fokusu Saveza. Sve dok ne budemo imali zajednički stav, teško možemo očekivati da će ga umjesto nas dati Bruxelles, Washington ili sam NATO.
Treba biti potpuno otvoren kada je riječ o Samitu u Ankari i shvatiti ga kao jedinstveno upozorenje da vrlo lako možemo ispasti iz igre. Svijet ubrzano donosi strateške odluke, ulaže u sigurnost i definiše svoju budućnost. Bosna i Hercegovina, nažalost, i dalje previše energije troši na rasprave o tome treba li uopće krenuti tim putem.
Mjesto Bosne i Hercegovine ne može biti određeno nekakvim deklaracijama NATO-a, već isključivo našom sposobnošću da kao država donesemo jasne, odgovorne i dugoročne odluke koje su u našem najboljem interesu.
Iz svega navedenog proizlazi da najveći izazov za Bosnu i Hercegovinu nije samo pitanje odnosa prema NATO-u, nego činjenica da o najvažnijim državnim pitanjima još uvijek ne uspijevamo voditi ozbiljan politički razgovor. Različiti stavovi postoje i oni su dio demokratskog društva, međutim, razlike ne smiju biti izgovor za trajnu paralizu.
U politici uvijek postoji izbor između konflikta i kompromisa, između naprijed i nazad, blokade i odgovornosti. Od toga kako ćemo se kretati i šta ćemo birati zavisit će i reakcije naših budućih saveznika i strateških partnera.
Napravio sam samo jezičke i stilske korekcije (pravopis, interpunkcija, razmaci i nekoliko prirodnijih formulacija), bez mijenjanja poruke ili argumentacije teksta.
NAPRIJED BOSNA I HERCEGOVINA!
